Košarkaš Hjuston Roketsa bio je gotovo nepoznat prosečnom ljubitelju košarke sve dok nije zablistao na Evropskom prvenstvu. Momak kojeg nazivaju "bejbi Jokić" zbog stila igre i performansi koje neodoljivo podsećaju na igrača Denver Nagetsa Nikolu Jokića (30), skrenuo je pažnju javnosti naročito u meču protiv Srbije (95:90). Tada je Šengun sa 28 poena, 13 skokova i osam asistencija predvodio Tursku do pobede nad "orlovima" u poslednjem kolu grupne faze u Rigi.
Vredi naglasiti i da se mlađani reprezentativac upisao u istoriju šampionata Starog kontinenta, pošto je na prethodnom meču protiv Poljske (91:77) u četvrtfinalu zabeležio tripl-dabl - svoj prvi, a ujedno drugi na turniru (prethodno Luka Dončić). Time je po prvi put u istoriji Evropskog prvenstva zabeleženo da makar dvojica košarkaša ostvare dvocifren učinak u tri najvažnije statističke kategorije.
Teško detinjstvo
Momak poreklom sa severoistoka Turske je, međutim, imao veoma teško detinjstvo. Rođen je u skromnoj porodici koju je izdržavao otac Kenan, po zanimanju ribar, dok je majka Ajše, tada nezaposlena, bila potpuno posvećena njegovom odrastanju i obrazovanju. Roditelji su verovali da bi korpulentni Alperen trebalo da bude plivač, budući da je imao savršene fizičke predispozicije za to, međutim, on se nikako nije slagao. Svakodnevno je vežbao košarku na lokalnim terenima, što mu se vrlo brzo i isplatilo.
- Moj prvi trener Salim Tašli bio je drug iz detinjstva mog oca Kemala, igrali su zajedno košarku. Bio je u Americi deset godina, radio na pumpama, teške poslove. Kad se vratio u Tursku, meni je bilo oko 7 godina. I rekao je: „Hoću da pokrenem košarku ovde.“ Imao je troje dece i nije ih video kako odrastaju dok je bio u Americi. Pa je rekao: „Neću nazad. Hoću da otvorim košarkaški klub i učim ljude da igraju. Gledao sam snimke da bih bio bolji, išao u internet kafić u gradu i gledao jutjub - Majkl Džordan, Lebron Džejms... - pričao je Šengun koji tada nije imao ni telefon.
Posle prvih koraka načinjenih u rodnom Giresunu, prešao je u Banvit, da bi 2020. godine zaigrao za Bešiktaš. Posle svega godinu dana izašao je na NBA draft i izabran kao 16. pik od strane Oklahoma sitija. Ipak, Tanderi ga tada nisu želeli, pa je trejdovan u Hjuston za koji je ubrzo potpisao i profesionalni ugovor.
Šengun je u najjačoj košarkaškoj ligi debitovao jeseni 2021. godine. O tome koliko je brzo napredovao i stekao poverenje svog kluba, najviše svedoči činjenica da je prošle sezone potpisao petogodišnji ugovor vredan čak 185 miliona dolara.
Za seniorsku reprezentaciju Turske je, s druge strane, debitovao u novembru 2020. godine. Prve zvanične nastupe u dresu Turske zabeležio je još 2018. na Evropskom prvenstvu za igrače do 16 godina, održanom u Novom Sadu.
Preživeo dve saobraćajne nesreće
Šengun, koji će večeras sa ekipom Ergina Atamana pokušati da se plasira u finale Evrobasketa i savlada reprezentaciju Grčke (20.00, RTS1, Arena premijum 1), u jednom od intervjua otvoreno je ispričao kako ga je dva puta udario automobil.
- Imam mnogo povreda iz tog vremena, bukvalno svuda - kazao je turski reprezentativac u razgovoru za "Atletik", a potom ispričao kako je jedva ostao živ.
- Imao sam 6 ili 7 godina. Igrali smo se u dvorištu jedne kuće koja je imala kapiju, ali spolja se ništa nije videlo. Ja sam istrčao napolje, otvorio vrata, a odmah iza njih bila je ulica. Auto je naišao i udario me pravo. Prešao mi je preko stopala. Bilo je baš loše. Drugari su me podigli i odveli u bolnicu, ali sam tada imao sandale. Komšije su odneli te sandale mojoj mami kući — ali joj nisu rekli šta se desilo. Mama je mislila da sam mrtav. Bilo je stvarno strašno. Desno stopalo mi je bilo totalno u haosu. Bilo je to stvarno loše vreme - priznao je Šengun.
Odrastao na ulici
Detinjstvo u Giresunu bilo je daleko od idiličnog.
- Odrastao sam na ulici. Tuče, problemi, siromaštvo – to je bio moj svet. Bez para, morao sam sam da se snađem. Moji drugovi su bili gori od mene – cigare, loše stvari. Da sam ostao sa njima, bio bih isti kao oni - prisetio se Alperen.
Ta buntovna priroda bila je primetna i kasnije na parketu, u vidu rasprava, koškanja, pa katkad i tuča.
- Nisam voleo da gubim. Ako gubimo – tuča! Na treningu – tuča! Ali trener je video da je u svemu tome bila borbenost.
Sa samo 12 godina napustio je porodicu i otišao u kamp Banvita, gde su dečaci živeli i trenirali daleko od svojih roditelja. Putovanje od kuće do kluba trajalo je i po 16 sati autobusom, a on je viđao svoje najbliže tek jednom u sezoni.
- Tad nije bilo aerodroma, pa je put trajao 15-16 sati autobusom. Tata je bio na terenu, viđao sam porodicu jednu nedelju u sezoni — od avgusta/septembra do maja. Živeli smo u kampusu: teren, kuhinja, sobe — neke sa 10, neke sa 4 dečaka. Bilo nas je 50, neki i 5 godina stariji od mene. Nisam imao telefon, nisam mogao da zovem porodicu. Samo iz sobe obezbeđenja. Plakao sam svaki dan — "Dođite po mene. Ne mogu više" - pričao je Šengun.
Slične vesti
Imate mišljenje?
Ukoliko želite da ostavite komentar, kliknite na dugme.
Ostavite komentar
12.09.2025
09:20
0Komentara